Vi niste normalni, u pet dana jedrilicom stići do Dubrovnika i nazad, nisam mislio da ćete uspjeti, kazao nam je po povratku dečko zaposlen u NCP&mare Charteru u Mandalini i tek sam onda shvatio da je ono što smo izveli pravi pothvat. Hvar, Korčula, Mljet, Lopud, Dubrovnik, Šipan, Lastovo, Proizd... to su jadranski biseri do kojih smo dojedrili, a iza znaka jednakosti skupili smo 288 preplovljenih nautičkim milja.
Ako ću početi sa zaključkom, mogao bih reći da je ovo savršena sezona u kojoj Hrvati mogu uživati u relativnom miru i bolje upoznati ljepote dalmatinskih otoka i gradova. Ulice su prilično puste, sve je usporeno, a definitivno mogu reći da u Šibeniku ima više turista nego u Dubrovniku. Otkriće putovanja bio je čarobni Lopud, ali vratimo se na početak.
Kao i prijašnjih godina, polazišna točka bila je Mandalina iz koje smo na jedrilici Beneteau Oceanis 45 - "Neška II" krenuli prema Hvaru. Znam, inače izbjegavamo ta pomodna mjesta, ali ova sezona je posebna pa smo odlučili posjetiti otoke koji će, vjerojatno, idućih godina opet biti prepuni turista.
Spring break na Hvaru
Uputili smo se prema jednom od posjećenijih mjesta u Hrvatskoj, na kojem sam posljednji put bio prije šest godina i ostao mi je u lošem sjećanju zbog hordi turista, nenormalnih cijena i pripitih Britanaca koji već oko ponoći spavaju po cijelom otoku okruženi alkoholom kojeg su "izbacili" prije nego su se onesvijestili.
Ljudi na Hvaru ima, ali ni približno kao prije. Prošetali smo Pjacom i potražili mjesto za večeru, a to nije bilo teško. Na prvu izgovorenu hrvatsku riječ, konobar nam je rekao da nam može dati 20 posto popusta i odlučili smo sjesti u "La Boccu". U kontekstu ozbiljne gastronomije ne možemo komentirati ovaj strogo turistički objekt koji nudi od pizza i burgera do ribljeg tornja. Bilo je korektno. Na povratku na jedrilicu prošli smo kod hotela Amfora ispred kojeg su ‘linijski’ usidrene jedrilice pune pripite mladeži. Glasni su i slušaju, po mom ukusu, odvratnu "lunapark" glazbu. Sreća da smo se zadržali tek do jutra i krenuli dalje.
Probudio sam se ispred uvale Zaraće koja kao da je drugi svijet. Ima nekoliko kuća, kristalno čisto more prilično niske temperature koje je zamijenilo kavu, a posjetilo nas je i veliko jato riba koje smo hranili kruhom uz glazbenu podlogu Oliverove "Dobro jutro". Najbolji mogući početak dana u kojemu smo krenuli prema Korčuli.
"Napad" windsurfera na Vignju
Dok ne prođete jedrilicom uzduž cijelog Pelješca, ne možete doživjeti koliko je velik. A veličanstveniji od drugog najvećeg hrvatskog poluotoka jedino je uski prolaz između Pelješca i Korčule, koji je europski raj za windsurfere.
Jeste li ikad doživjeli ‘napad’ ljudi na daskama s jedrom? Tako nekako je izgledala plovidba kanalom u kojemu se možda i odvijala neka regata, ali pročitao sam da je tamo i inače toliko sportaša koji uživaju jahajući valove nošeni vjetrom. Kad su skužili fotoaparat i teleobjektiv, počeli su pozirati i zalijetati se prema jedrilici, a osjećaj je takav da ne znate s koje strane gledati. U svakom trenutku se događa nešto atraktivno, a posebno je fascinantan pogled prema Korčuli ispred koje letaju toliko brzo da sam brzo odustao od svakog pokušaja brojanja. Bubnut ću da ih je bilo barem 200.
Pokušali smo se okupati na otočiću Mala Stupa, ali maestral je bio toliko jak da je skiper Boris odlučio da je bolje ako to učinimo na otoku Badija ispred Korčule. Nakon kupanja, uz najavu da će vjetar pojačati, krenuli smo se usidriti u uvalu Luka.
"De Canavellis", sabljarka i Valerie
Boris je ostao na Neški II, a mi smo taxi brodom krenuli u grad, koštao je 100 kuna za sedam osoba što je sasvim prihvatljivo. Iskrcao nas je na rivi, koja je na prvi pogled razočaravajuća, ali saznao sam da je razlog što smo se iskrcali u novijem dijelu. Povijesni dio grada krije se iza ugla i predivan je. Odmah vidite kule, kamene uske ulice i u zraku se osjeti miris Mediterana. Stari grad je okružen zidinama, a ulice su raspoređene u obliku riblje kosti koji omogućujući slobodno strujanje zraka, ali i štiti od jakih vjetrova.
Zanimljivo je da je prema legendi otok bio naseljen od strane trojanskog junaka Antenora u 12. stoljeću prije Krista, koji je također poznat kao osnivač grada Padove.
Gdje na večeru, a da nas ne opljačkaju za prosječni obrok? Pitali smo na štandu curu kod koje smo kupili magnete i uputila nas je u restoran koji je, naravno, bio pun. Kasnije sam zaključio da je to bila sreća jer smo pronašli biser skriven u samim zidinama. Restoran De Canavellis. Onima koji nešto znaju o gastronomiji i chefovima, bit će dovoljan podatak da je jelovnik sastavio chef Matija Bogdan nakon čega se vratio u London i genijalni The Ledbury.
Što nas je privuklo? Odličan trio koji tamo svaku večer svira jazz i blues glazbu, a da ja kao laik ne pričam o glazbi, prijatelj Antonio, koji svira gitaru, konstatirao je kako su dečki odlični. Ja pak mogu reći da je pjevačica imala fenomenalan glas. Možda sam pristran jer su, čim smo ušli, počeli pjevati Valerie moje omiljene Amy Winehouse.
Kao većina restorana, u korona-sezoni ponuda je ograničena pa je logičan izbor "daily catch". Savršena sabljarka koja je iz mora izvučena par sati ranije. Uz hranu, lokalni pošip i domaću rakiju od limuna, bio sam spreman za spavanje.
Slana jezera na Mljetu, kanal koji mijenja smjer i meduze
Stigli smo u nacionalni park Mljet, uputili se po ulaznicu, koja košta 150 kuna za odrasle, 70 za djecu i uključuje vožnju brodom po velikom jezeru do otoka sv. Marija.
Mljetska jezera nisu jezera. Ona su zaljevi nastali za postpleistocenskog izdizanja morske razine potapanjem krških udolina koje se doimaju poput jezera (otud naziv). Povezana su umjetno prokopanim kanalom u kojemu, ovisno o plimi i oseki, more mijenja smjer strujanja svakih šest sati, pa se možete pustiti kao da ste u brzoj rijeci. U jezerima obitavaju prstaci i periske, orade i cipli, a sretan sam što se jedan susret nije dogodio, onaj s meduzom Aurelliom, vrstom starom 26 milijuna godina čiji klobuk može doseći promjer od čak 55 centimetara.
Brodom na solarni pogon posjetili smo sv. Mariju, otočić na kojemu se nalazi benediktinski samostan izgrađen u 12 stoljeću. Moram priznati da je Mljet lijep, ali nije me posebno oduševio. Možda zato što sam prije dolaska gledao fotografije iz zraka pa sam ostao polu razočaran. Nema veze, nakon Mljeta, uputili smo se na mjesto koje mi je "hajlajt" putovanja.
Hotel Grand na Lopudu ili Miami za siromašne
Ako želite ‘fejk’ fotografiju iz Miamija s palmama u pozadini, a niste u mogućnosti otputovati "preko bare", možete na Lopud, turistički najrazvijeniji otoku Elafita. Hotel Grand projektirao je arhitekt Nikola Dobrović 1934. godine, a izgrađen je dvije godine kasnije. Ispred se nalazi fenomenalan betonski polukružni ‘photo spot’, a na fotografijama će se vidjeti dio natpisa koji kaže ‘...and hot...’. Skroz Fora.
Lopud je malo mjesto u kojemu zimi živi dvjestotinjak stanovnika, a kad smo došli, nije ih bilo puno više. Doslovno, bili smo jedina jedrilica u uvali pa smo neometano uživali u jednom od spektakularnijih zalazaka ikad. S pješčane plaže koja se nalazi do restorana Dubrovnik. Pitali smo konobara možemo li rezervirati mjesto, a odgovor je bio ‘nije vam ovo 2019. godina, mjesta ima koliko hoćete’. Uistinu je tako. Turiste možete izbrojati na prste jedne ruke. Restoran je odličan i ima našu preporuku, a vidjeli smo i mjesto koje smo odlučili posjetiti ujutro.
Perivoj Đorđić-Mayneri utemeljen je na velikoj čestici ranijeg maslinika uz ljetnikovac dubrovačke vlastelinske obitelji Đorđić-Giorgi, a s još nekoliko dubrovačkih vrtova pripada grupi vrlo vrijednih objekata krajobrazne arhitekture nastalih tijekom druge polovine XIX stoljeća. Svakako se izgubite u tom labirintu u koji, zbog ogromnih krošnji stoljetnih borova, sunčeve zrake ne dopiru. Okupali smo se na predivnoj pješčanoj plaži i krenuli put juga.
Pust "gruoad", popusti na svakom uglu i savršena plavorepa tuna
Što reći o Dubrovniku koji krajem srpnja ima turista manje nego Šibenik? Ugostitelji će reći tuga teška, ja bih rekao da je to savršeno. Nema se često, odnosno nikad, osim u korona-sezoni, prilika prošetati Stradunom usred dana i pritom ne ‘voziti slalom’ među turistima. Tako izgleda najreceptivnije hrvatsko turističko središte. Zato je poseban doživljaj uživati u povijesnoj arhitekturi koja je doista spektakularna.
Ugostiteljski objekti na reklamnim pločama ne reklamiraju posebne dnevne ponude, već ‘dnevni’ popust od 20 ili 30 posto. Uz to, mjesto nije teško pronaći. Prije hrane, a ako zanemarimo Game of Thrones suvenirnice, u oko upadne trgovina u kojoj djelatnici rade u kostimima vilenjaka, unutra su isključivo božićni ukrasi, a na ulazu se odbrojavaju dani do Božića. Nisam siguran je li mi to najveća glupost ili pak najbolja ideja ikad. Ono malo turista koje smo vidjeli, zaustavili su se i fotografirali.
Sjeo sam u restoran "Zuzori" koji me privukao simpatičnom i decentnom terasom. Kad je bal, nek je maskenbal. Iako Michelinova preporuka za 2020. godinu označava cijene koje nisu svima prihvatljive, odmah mi je, bez pitanja, ponuđeno 20 posto popusta. Naručio sam dubrovačku Malvasiju i odlučio se za nešto što se u jelovniku zove "Savršeno pržena plavorepa jadranska tuna". Bila je savršena, doista, prilog je bio koromač i šalša. Osim Michelinove, imaju i moju preporuku, koja je prilično nebitna, ali eto. Bal je...
Povratak nije uvijek depresivan
Većini je najdepresivniji dio putovanja povratak doma, ali to ne mora biti tako, pogotovo ako ste na jedrilici pa i na povratku možete stati i uživati. Okupali smo se na Šipanu i krenuli put Biševa, jedinog mjesta na koje se vraćamo svake godine. Lignje sa žara su savršene, ali najava nevremena promijenila nam je planove pa smo se odlučili usput stati na Proizd, otočić ispred Vele Luke na kojemu se nalazi, kako smo čitali, jedna od najljepših plaža u Hrvatskoj.
More je azurno plavo, plaža puna sitnih oblutaka i na sam pogled vam pruži osjećaj ugode i mira. Ljudi, naravno, nije bilo puno. Plaža se nalazi sa strane prema Korčuli, otok "sijeće" šumska staza koja vodi na drugu stranu otoka s kafićem i restoranom, a na sredini se staza grana i skreće prema nudističkoj plaži, koju ovog puta ipak nismo posjetili.
Skiperove upute o povratku u točno definirano vrijeme svjesno smo ignorirali i kasnili 45 minuta. Što nije bilo pametno. Oluja. Zahvatila nas je kod Šolte, prvo grmljavina u daljini, zatim vjetar i pljusak.
Nije bilo strašno, rekli bi iskusni pomorci, ali nama je bio, u najmanju ruku, doživljaj. Ipak, ni približno onome koji nas je očarao nakon što smo se približili Šolti i zavjetrini. Nevrijeme je prošlo, a priroda nas je nagradila nestvarnim zalaskom. Ako je zalazak ispred prove bio nestvaran, iza krme se dogodilo nešto još nestvarnije. Crvena duga.
Nikad nisam vidio nešto slično pa sam upitao profesionalnog ribara koji u nogama ima daleko više oluja od mene. Kaže da to nikad nije doživio, ali može se dogoditi da takav zalazak žarko crvenih, narančastih i ljubičastih boja oboji dugu. Za to iskustvo ću zahvaliti Poseidonu!
Znam da sve ovo što pišem riječi ne mogu dočarati, i da sam sigurno zaboravio neki zanimljivi detalj pa ću, uz zahvalu NCP Charteru, prijedlog da pročitate prošlogodišnju reportažu ili pogledate vlog s Palagruže, savjetovati da pogledate fotogaleriju jedrenja od Šibenika do Dubrovnika i nazad. U pet dana!
Izvor: Šibenik In
Ako ću početi sa zaključkom, mogao bih reći da je ovo savršena sezona u kojoj Hrvati mogu uživati u relativnom miru i bolje upoznati ljepote dalmatinskih otoka i gradova. Ulice su prilično puste, sve je usporeno, a definitivno mogu reći da u Šibeniku ima više turista nego u Dubrovniku. Otkriće putovanja bio je čarobni Lopud, ali vratimo se na početak.
Kao i prijašnjih godina, polazišna točka bila je Mandalina iz koje smo na jedrilici Beneteau Oceanis 45 - "Neška II" krenuli prema Hvaru. Znam, inače izbjegavamo ta pomodna mjesta, ali ova sezona je posebna pa smo odlučili posjetiti otoke koji će, vjerojatno, idućih godina opet biti prepuni turista.
Spring break na Hvaru
Uputili smo se prema jednom od posjećenijih mjesta u Hrvatskoj, na kojem sam posljednji put bio prije šest godina i ostao mi je u lošem sjećanju zbog hordi turista, nenormalnih cijena i pripitih Britanaca koji već oko ponoći spavaju po cijelom otoku okruženi alkoholom kojeg su "izbacili" prije nego su se onesvijestili.
Ljudi na Hvaru ima, ali ni približno kao prije. Prošetali smo Pjacom i potražili mjesto za večeru, a to nije bilo teško. Na prvu izgovorenu hrvatsku riječ, konobar nam je rekao da nam može dati 20 posto popusta i odlučili smo sjesti u "La Boccu". U kontekstu ozbiljne gastronomije ne možemo komentirati ovaj strogo turistički objekt koji nudi od pizza i burgera do ribljeg tornja. Bilo je korektno. Na povratku na jedrilicu prošli smo kod hotela Amfora ispred kojeg su ‘linijski’ usidrene jedrilice pune pripite mladeži. Glasni su i slušaju, po mom ukusu, odvratnu "lunapark" glazbu. Sreća da smo se zadržali tek do jutra i krenuli dalje.
Probudio sam se ispred uvale Zaraće koja kao da je drugi svijet. Ima nekoliko kuća, kristalno čisto more prilično niske temperature koje je zamijenilo kavu, a posjetilo nas je i veliko jato riba koje smo hranili kruhom uz glazbenu podlogu Oliverove "Dobro jutro". Najbolji mogući početak dana u kojemu smo krenuli prema Korčuli.
"Napad" windsurfera na Vignju
Dok ne prođete jedrilicom uzduž cijelog Pelješca, ne možete doživjeti koliko je velik. A veličanstveniji od drugog najvećeg hrvatskog poluotoka jedino je uski prolaz između Pelješca i Korčule, koji je europski raj za windsurfere.
Jeste li ikad doživjeli ‘napad’ ljudi na daskama s jedrom? Tako nekako je izgledala plovidba kanalom u kojemu se možda i odvijala neka regata, ali pročitao sam da je tamo i inače toliko sportaša koji uživaju jahajući valove nošeni vjetrom. Kad su skužili fotoaparat i teleobjektiv, počeli su pozirati i zalijetati se prema jedrilici, a osjećaj je takav da ne znate s koje strane gledati. U svakom trenutku se događa nešto atraktivno, a posebno je fascinantan pogled prema Korčuli ispred koje letaju toliko brzo da sam brzo odustao od svakog pokušaja brojanja. Bubnut ću da ih je bilo barem 200.
Pokušali smo se okupati na otočiću Mala Stupa, ali maestral je bio toliko jak da je skiper Boris odlučio da je bolje ako to učinimo na otoku Badija ispred Korčule. Nakon kupanja, uz najavu da će vjetar pojačati, krenuli smo se usidriti u uvalu Luka.
"De Canavellis", sabljarka i Valerie
Boris je ostao na Neški II, a mi smo taxi brodom krenuli u grad, koštao je 100 kuna za sedam osoba što je sasvim prihvatljivo. Iskrcao nas je na rivi, koja je na prvi pogled razočaravajuća, ali saznao sam da je razlog što smo se iskrcali u novijem dijelu. Povijesni dio grada krije se iza ugla i predivan je. Odmah vidite kule, kamene uske ulice i u zraku se osjeti miris Mediterana. Stari grad je okružen zidinama, a ulice su raspoređene u obliku riblje kosti koji omogućujući slobodno strujanje zraka, ali i štiti od jakih vjetrova.
Zanimljivo je da je prema legendi otok bio naseljen od strane trojanskog junaka Antenora u 12. stoljeću prije Krista, koji je također poznat kao osnivač grada Padove.
Gdje na večeru, a da nas ne opljačkaju za prosječni obrok? Pitali smo na štandu curu kod koje smo kupili magnete i uputila nas je u restoran koji je, naravno, bio pun. Kasnije sam zaključio da je to bila sreća jer smo pronašli biser skriven u samim zidinama. Restoran De Canavellis. Onima koji nešto znaju o gastronomiji i chefovima, bit će dovoljan podatak da je jelovnik sastavio chef Matija Bogdan nakon čega se vratio u London i genijalni The Ledbury.
Što nas je privuklo? Odličan trio koji tamo svaku večer svira jazz i blues glazbu, a da ja kao laik ne pričam o glazbi, prijatelj Antonio, koji svira gitaru, konstatirao je kako su dečki odlični. Ja pak mogu reći da je pjevačica imala fenomenalan glas. Možda sam pristran jer su, čim smo ušli, počeli pjevati Valerie moje omiljene Amy Winehouse.
Kao većina restorana, u korona-sezoni ponuda je ograničena pa je logičan izbor "daily catch". Savršena sabljarka koja je iz mora izvučena par sati ranije. Uz hranu, lokalni pošip i domaću rakiju od limuna, bio sam spreman za spavanje.
Slana jezera na Mljetu, kanal koji mijenja smjer i meduze
Stigli smo u nacionalni park Mljet, uputili se po ulaznicu, koja košta 150 kuna za odrasle, 70 za djecu i uključuje vožnju brodom po velikom jezeru do otoka sv. Marija.
Mljetska jezera nisu jezera. Ona su zaljevi nastali za postpleistocenskog izdizanja morske razine potapanjem krških udolina koje se doimaju poput jezera (otud naziv). Povezana su umjetno prokopanim kanalom u kojemu, ovisno o plimi i oseki, more mijenja smjer strujanja svakih šest sati, pa se možete pustiti kao da ste u brzoj rijeci. U jezerima obitavaju prstaci i periske, orade i cipli, a sretan sam što se jedan susret nije dogodio, onaj s meduzom Aurelliom, vrstom starom 26 milijuna godina čiji klobuk može doseći promjer od čak 55 centimetara.
Brodom na solarni pogon posjetili smo sv. Mariju, otočić na kojemu se nalazi benediktinski samostan izgrađen u 12 stoljeću. Moram priznati da je Mljet lijep, ali nije me posebno oduševio. Možda zato što sam prije dolaska gledao fotografije iz zraka pa sam ostao polu razočaran. Nema veze, nakon Mljeta, uputili smo se na mjesto koje mi je "hajlajt" putovanja.
Hotel Grand na Lopudu ili Miami za siromašne
Ako želite ‘fejk’ fotografiju iz Miamija s palmama u pozadini, a niste u mogućnosti otputovati "preko bare", možete na Lopud, turistički najrazvijeniji otoku Elafita. Hotel Grand projektirao je arhitekt Nikola Dobrović 1934. godine, a izgrađen je dvije godine kasnije. Ispred se nalazi fenomenalan betonski polukružni ‘photo spot’, a na fotografijama će se vidjeti dio natpisa koji kaže ‘...and hot...’. Skroz Fora.
Lopud je malo mjesto u kojemu zimi živi dvjestotinjak stanovnika, a kad smo došli, nije ih bilo puno više. Doslovno, bili smo jedina jedrilica u uvali pa smo neometano uživali u jednom od spektakularnijih zalazaka ikad. S pješčane plaže koja se nalazi do restorana Dubrovnik. Pitali smo konobara možemo li rezervirati mjesto, a odgovor je bio ‘nije vam ovo 2019. godina, mjesta ima koliko hoćete’. Uistinu je tako. Turiste možete izbrojati na prste jedne ruke. Restoran je odličan i ima našu preporuku, a vidjeli smo i mjesto koje smo odlučili posjetiti ujutro.
Perivoj Đorđić-Mayneri utemeljen je na velikoj čestici ranijeg maslinika uz ljetnikovac dubrovačke vlastelinske obitelji Đorđić-Giorgi, a s još nekoliko dubrovačkih vrtova pripada grupi vrlo vrijednih objekata krajobrazne arhitekture nastalih tijekom druge polovine XIX stoljeća. Svakako se izgubite u tom labirintu u koji, zbog ogromnih krošnji stoljetnih borova, sunčeve zrake ne dopiru. Okupali smo se na predivnoj pješčanoj plaži i krenuli put juga.
Pust "gruoad", popusti na svakom uglu i savršena plavorepa tuna
Što reći o Dubrovniku koji krajem srpnja ima turista manje nego Šibenik? Ugostitelji će reći tuga teška, ja bih rekao da je to savršeno. Nema se često, odnosno nikad, osim u korona-sezoni, prilika prošetati Stradunom usred dana i pritom ne ‘voziti slalom’ među turistima. Tako izgleda najreceptivnije hrvatsko turističko središte. Zato je poseban doživljaj uživati u povijesnoj arhitekturi koja je doista spektakularna.
Ugostiteljski objekti na reklamnim pločama ne reklamiraju posebne dnevne ponude, već ‘dnevni’ popust od 20 ili 30 posto. Uz to, mjesto nije teško pronaći. Prije hrane, a ako zanemarimo Game of Thrones suvenirnice, u oko upadne trgovina u kojoj djelatnici rade u kostimima vilenjaka, unutra su isključivo božićni ukrasi, a na ulazu se odbrojavaju dani do Božića. Nisam siguran je li mi to najveća glupost ili pak najbolja ideja ikad. Ono malo turista koje smo vidjeli, zaustavili su se i fotografirali.
Sjeo sam u restoran "Zuzori" koji me privukao simpatičnom i decentnom terasom. Kad je bal, nek je maskenbal. Iako Michelinova preporuka za 2020. godinu označava cijene koje nisu svima prihvatljive, odmah mi je, bez pitanja, ponuđeno 20 posto popusta. Naručio sam dubrovačku Malvasiju i odlučio se za nešto što se u jelovniku zove "Savršeno pržena plavorepa jadranska tuna". Bila je savršena, doista, prilog je bio koromač i šalša. Osim Michelinove, imaju i moju preporuku, koja je prilično nebitna, ali eto. Bal je...
Povratak nije uvijek depresivan
Većini je najdepresivniji dio putovanja povratak doma, ali to ne mora biti tako, pogotovo ako ste na jedrilici pa i na povratku možete stati i uživati. Okupali smo se na Šipanu i krenuli put Biševa, jedinog mjesta na koje se vraćamo svake godine. Lignje sa žara su savršene, ali najava nevremena promijenila nam je planove pa smo se odlučili usput stati na Proizd, otočić ispred Vele Luke na kojemu se nalazi, kako smo čitali, jedna od najljepših plaža u Hrvatskoj.
More je azurno plavo, plaža puna sitnih oblutaka i na sam pogled vam pruži osjećaj ugode i mira. Ljudi, naravno, nije bilo puno. Plaža se nalazi sa strane prema Korčuli, otok "sijeće" šumska staza koja vodi na drugu stranu otoka s kafićem i restoranom, a na sredini se staza grana i skreće prema nudističkoj plaži, koju ovog puta ipak nismo posjetili.
Skiperove upute o povratku u točno definirano vrijeme svjesno smo ignorirali i kasnili 45 minuta. Što nije bilo pametno. Oluja. Zahvatila nas je kod Šolte, prvo grmljavina u daljini, zatim vjetar i pljusak.
Nije bilo strašno, rekli bi iskusni pomorci, ali nama je bio, u najmanju ruku, doživljaj. Ipak, ni približno onome koji nas je očarao nakon što smo se približili Šolti i zavjetrini. Nevrijeme je prošlo, a priroda nas je nagradila nestvarnim zalaskom. Ako je zalazak ispred prove bio nestvaran, iza krme se dogodilo nešto još nestvarnije. Crvena duga.
Nikad nisam vidio nešto slično pa sam upitao profesionalnog ribara koji u nogama ima daleko više oluja od mene. Kaže da to nikad nije doživio, ali može se dogoditi da takav zalazak žarko crvenih, narančastih i ljubičastih boja oboji dugu. Za to iskustvo ću zahvaliti Poseidonu!
Znam da sve ovo što pišem riječi ne mogu dočarati, i da sam sigurno zaboravio neki zanimljivi detalj pa ću, uz zahvalu NCP Charteru, prijedlog da pročitate prošlogodišnju reportažu ili pogledate vlog s Palagruže, savjetovati da pogledate fotogaleriju jedrenja od Šibenika do Dubrovnika i nazad. U pet dana!
Izvor: Šibenik In
